Osijek, Glas Slavonije, 9. 7. 2007.
VRIJEME I VJEČNOST
PIŠE: Kuzmič Peter
Danas je na zagrebačkom Mirogoju veliki, međunarodni i autentično ekumenski ispraćaj jednoga zaslužnoga hrvatskog zeta. Peter MacKenzie (rođen 1942.) je
za mnoge od nas umro prerano. Smrtonosna bolest ozbiljno je prijetila već mjesecima, ali kada sam ga prije desetak dana posjetio u njegovom maksimirskom domu, nisam mogao zaključiti da je kraj tako blizu. Iako osjetno iscrpljen i s vidljivim znakovima bolesti po cijelom tijelu, bio je lucidno jasan u misli i izrazu. Šteta što nije dočekao hrvatsko izdanje svoje knjige Paradise Refused. Ali kada vječnost zove, a naši nas fizičko-biološki limiti i zdravstvene enigme, na koje medicina nije našla učinkovite odgovore, podsjete na neizbježnost umiranja, nama smrtnicima ne preostaje drugo nego pokloniti se i krenuti na drugu stranu obale.
Duhovni avanturist
U bivšu Jugoslaviju je ovaj svestrano talentirani (glazbenik, pisac, retoričar) mladi duhovni avanturist došao motociklom 1968. godine. U to vrijeme je bio suradnik glasovitog Georga Wervera, legendarnog utemeljitelja globalno utjecajne misijske udruge mladih - Operation Mobilization. Tri godine kasnije doselio je u Zagreb kako bi pomogao jednoj neoprotestantskoj zajednici u radu s mladima. To nije išlo glatko jer Pero, kako smo ga već onda od milja zvali, nije previše mario za (ne)duhovne autoritete kojima su zakon i vanjske norme ponašanja bili važniji od Evanđelja kao Radosne vijesti i ljubavi kao vrhovnog zakona krsćanskog života. Moja me je najstarija kćer ovih dana podsjetila kako joj je najupečatljivija uspomena na MacKenzija njegova tvrdnja da je najveći mentalitetski grijeh kršćana na ovom tlu - ogovaranje. Njegov je govor uvijek bio nezaobilazno direktan, vrlo često proročki korektivan. Od 1973. postao je redoviti predavač na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Zagrebu/Osijeku te na omladinskim kampovima u Orahovici. Impresionirao je izvrsnim poznavanjem svih teoloških disciplina i konstantnom brigom za vjerodostojnost i relevantnost kršćanske poruke. Hrvatski je govorio i pisao bolje od svih kroatiziranih stranaca, ali i većine Hrvata. Sestra Judy, poznata britanska gospel pjevačica, najprije se proslavila pjevajući s Cliffom Richardsom. Petar nam je znao reći da on radije pjeva na hrvatskom. Desetak smo se godina u Zagrebu intenzivno družili, uz igru i šah, ali ponajviše debatirajući teologiju u takozvanom Zagrebačkom krugu u njegovom Maksimiru ili na mom Jelenovcu. Znao sam arbitrirati u ponoćnim teološkim polemikama između njega i tragično preminulog dr. Jimmyja Williamsa, jos jednog značajnog hrvatskog zeta, i s neskrivenom radošću pratiti premošćivanje naizgled nepremostivih pozicija. U Zagrebu je ovaj neopentekostalni metodist upoznao baptistkinju Lidiju Časni. (Umro je kao pastor najpoznatije baptističke crkve u Hrvatskoj.) Kako je u to vrijeme bio sumnjiv miliciji zbog svojih vjerskih aktivnosti, osobno sam mu za javne nastupe promijenio prezime. Tako će se u časopisu Izvori u kojem je godinama objavljivao (na veliko zadovoljstvo tadašnjeg urednika i bivšeg studenta Miroslava Volfa) potpisivati kao Petar Časni. Znali smo se šaliti kako nije prikladno da ga kao oženjenog svećenika zovemo velečasni, ali da upravo po ženi zaslužuje biti Časni.
Pouzdani putokaz
Petar MacKenzie dolazi iz jedne poznate škotsko-britanske metodističke obitelji. Otac mu je bio glasoviti metodistički duhovnik. Johna Wesleya, velikana duhovnih probuda, socijalnog reformatora i propovjednika par exellence, je smatrao jednim od najvećih kršćana svih vremena. Njime se posebno bavio u svom ranom znanstvenom radu na St. Andrews sveučilištu, a Wesley mu je postao i praktičnim uzorom za kršćanski život. Odatle Petrova spremnost na žrtve, predanost jednostavnom stilu života i bezrezervno samodarivanje. Bio je pravi idealist vjere i života kojemu nije stalo do osobne promidžbe i ljudskih ili institucionalnih priznanja. MacKenzija su iznad svega odlikovale iskrenost, skromnost i široka ljudska solidarnost. Znao se narugati ljudskoj gluposti i nije podnosio licemjerje, ali se uspješno odupirao kušnjama samopravednosti i cinizma. U moralnoj konfuziji i općoj smušenosti naših vremena on je neumorno tragao za pouzdanim putokazima i etičkim orijentirima. Pokazao nam je apostolski kako "sve što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je ljubezno, što je na dobru glasu, i sve što je kreposno i hvale vrijedno bude sadržaj naših misli" (Filipljanima 4:8).
